Zbirke Donacija gradu Zagrebu: Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleža

Zagreb, Krležin Gvozd 23 (Google maps)
Informacije i najave na telefon: 01/4834-922, 01/4851-361
PRIVREMENO ZATVORENO ZBOG OŠTEĆENJA UZROKOVANIH POTRESOM

Pogledajte video Memories of a genius

Dom Miroslava Krleže, nedvojbeno najznačajnijeg hrvatskog pisca 20. stoljeća, donacija je dr. Krešimira Vranešića gradu Zagrebu. Darovni ugovor potpisan je 23. prosinca 1986. godine. Dr. Krešimir Vranešić, Krležin nasljednik, darovao je dio ostavštine Miroslava Krleže koji obuhvaća stilski namještaj, slike, skulpture, predmete umjetničkog obrta, fotografije, oko 4300 knjiga, časopisa i separata te ostali inventar stana u kojem su Miroslav i Bela Krleža živjeli gotovo trideset godina. Darivanje i prihvaćanje donacija pokazatelj je kulturne razine i društvene svijesti sredine, te potvrda brige i odgovornosti prema povijesti i tradiciji.

Na pitanje Enesa Čengića: Što će biti s ovim stanom poslije vaše smrti?

Krleža je odgovorio:

     A što se ovog stana tiče, tolika je masa stanova u
     historiji koji su razoreni i koji su bili neizmjerno
     važniji nego moj i Belin dom. U čudnim našim
     prilikama, održavanje ovog stana znači veliku
     investiciju, a takvog faktora tko bi to financijski
     izveo, u mom slučaju teško da ima. Ali ako je
     nekome stalo da sačuva uspomenu na jednog
     pjesnika i jednu glumicu koji su tu živjeli tri
     decenije, neka to načini.

No, ipak, zahvaljujući donatoru inventara dr. Vranešiću i primatelju donacije i vlasniku stana, gradu Zagrebu, zbirka je otvorena za javnost 29.prosinca 2001. godine, na dvadesetu obljetnicu Krležine smrti. Odlukom Skupštine grada memorijalna zbirka predana je na skrb i upravljanje Muzeju grada Zagreba.

VILA REIN

Zgrada na Gvozdu 23 (nekada Tuškanac 6A, Put barunice Sofije Jelačić 1) sagrađena je po narudžbi bankara Adolfa Reina 1928/29. godine prema nacrtima arhitekta Rudolfa Lubynskog (1873–1935). Uređenje parcele i objekta na parceli (zidana garaža, drvena sjenica, dva bazena), dovršeno je 1936. godine (građevno poduzetništvo: A. Helfmann).

Objekt ima oblik izduljenog kubusa, čija je masa horizontalno raščlanjena jakim vijencem između podruma i prizemlja. Pročelja su reprezentativno oblikovana s motivom lukova, koji se ritmički ponavljaju duž najniže etaže s balkonom i verandom na jugoistočnoj fasadi te lođom na jugozapadnoj. Tlocrt je istovjetan u prizemlju i prvom katu.

Vrt oko vile slobodne je koncepcije, što estetski odgovara blizini šume. Zastupljenost biljnih vrsta podređena je specifičnoj lokaciji unutar Tuškanove šume. Uz njegov južni obod, podno garaže, vodi puteljak do terase prizemlja gdje su smještena dva kružna mramorna postamenta sa skulpturama grčkih božica Pandore i Lede, a treća skulptura, božice Hebe, nalazi se pred ulazom u zgradu, povrh obodnog zida (Aristid Fontana, kraj 19. st.). Ovaj objekt izvrstan je primjer rezidencijalnih zagrebačkih vila bogatih vlasnika između dva rata.

USELJENJE

Dio Tuškanca koji od 1928. godine nosi ime povijesne planine Gvozd, ušao je u povijest po jedinstvenom bračnom paru, Beli i Miroslavu Krleži, slavnoj glumici i književnom velikanu. Godine 1952. bračni se par preselio iz Kukovićeve ulice 23 (danas Ulica Andrije Hebranga 23) na Gvozd 23, u rezidencijalnu četvrt Zagreba. Stan u Kukovićevoj bio je prostran, ali se nalazio na mjestu gdje su veliki promet i nekoliko bučnih obrtnika u samoj kući, ometali mir stanara. Par se osjećao nezadovoljnim i razmišljao je o nekom drugom rješenju. Kada je to saznala gospođa Elizabeta Rein, ponudila je Beli prostor prvoga kata. Isprva Krleža nije bio oduševljen, ali se priklonio Belinoj želji pa će tako slavni par ovdje provesti posljednja tri desetljeća svoga života.

Kuća na Gvozdu ispunila je njihova očekivanja; divan pogled na Gornji grad i na zvonik “starog Marka". Tu su živjeli daleko od gradske vreve, u parku Tuškanac. Gvozd postaje poetičan dom, zavičajna luka, muzej ljepote, sastajalište književnika, političara i umjetnika.

MEMORIJALNI PROSTOR

Ulazni trijem                                                                  Predsoblje


U ulaznom trijemu, pri dnu stepeništa, s visokim marmoriziranim soklom (imitacija žućkastog mramora), u malu polukružno nadsvođenu nišu, smješten je brončani portret Miroslava Krleže, rad kipara Ivana Sabolića iz 1966. godine. Na taj je način, u spojnoj točki vanjštine i unutrašnjosti, simbolički označen ulaz u memorijal - Krleža ponovno stanuje na Gvozdu.		U predsoblju na prvom katu dočekuje nas konzola sa zrcalom s metalnim aplikama, alegorijskim figurama i biljnim ornamentima iz vremena empira (oko 1820/30. god.). Na ogledalu je fotografija nasmijanog Krleže (foto F. Vodopivec) s podignutim šeširom, nama u čast, za dobrodošlicu! Tu je i rezbarena drvena škrinja iz Dalmacije (17. st.) sa stiliziranim palmetama i cvjetovima, lijepi primjerak etnobaštine.

Blagovaonica

Iz hodnika, desno, ulazi se u nekadašnji veliki “hall”, obložen visokom hrastovom lamperijom. S pridodanim kaminom ona stvara ugođaj tople dobrodošlice, prijateljskog utočišta, što je i bila ideja arhitekta Rudolfa Lubynskog. Poradi praktičnosti (blizina kuhinje i najveća udaljenost od radnih prostora), Bela ga je pretvorila u blagovaonicu.

U njoj dominira okrugli bidermajerski, furnirani stol na balustarskoj nozi, iz 1840. godine, a uzanj su neobarokni naslonjač iz 1880. god. i stolac za ljuljanje, novijeg datuma, u kojem je volio sjediti Krleža.

Uz sjeverni i zapadni zid nalazi se dvokrilna i jednokrilna bidermajerska ormar-vitrina s ostakljenim vratnicama, koje su prepune kovanog i porculanskog posuđa, nasljeđe Krležine “tete Pepe”. Između njih je neobarokna sofa - trosjed (oko 1870. godine). Do vratiju, ambijent upotpunjuju klasicistički stolić s intarziranom pločom, na kojem se nalaze mjedeni samovar i lukinjera, stalaža-etažerica, minijaturno izvedeni orijentalni rad (oko 1860. god.), sa zbirkom kineskog posuđa te stol s pločom na preklop na kojem se nalazi Belina zbirka srebrnog posuđa iz druge polovine 18. st.

Na zidovima, slijeva nadesno, dominiraju uljene slike:

Tvrđava Nehaj, A. Glavana, koja podsjeća na Belino rodno mjesto - Senj,
Ženski portret, rad Petra Dobrovića iz 1914. god.,
Ženski portret prema Velasquezu Mersada Berbera iz 1975. god (autorov dar Beli),
Selo u snijegu Ivana Lackovića-Croate (tempera na staklu),
Obješeni fazan (Vladimir Filakovac?) te
Portret Bele Krleža, rad Stojana Aralice (smješten do samih vratiju za poslugu).

Danas nedostaje platno Krste Hegedušića, Zeleni kader, poznato iz kataloga likovne grupe Zemlja (nekad je bilo na mjestu Dobrovićeve slike).

Bakreno i kositreno posuđe (kotlići, čajnici, kalupi za kolače, vrčevi, svijećnjaci...) Bela je sabrala u svojoj kolekcionarskoj strasti. Kako je i sama jednom rekla:

    Jesam….onu bakrenu tavu sam našla u jednoj
    zagrebačkoj hiži, a onaj bokal je jedna kumica
    donijela pred kazalište. Dosta sam i dobila od
    mojih Kangrga i Vuksana. Ima i od Krležine tete,
    ona je volila bakar.

Povrh kamina, Krležina intervencija, reprodukcija renesansnog portreta bogatog trgovca Georga Gisza Hansa Holbeina.

Na podu je orijentalni tepih iz Turkmenije, prožet geometrijskim motivima crvene, plave i crne boje, a na stropu mesingani luster tipa holander s pet svjetiljki kao da je u nekom dosluhu s Holbeinovom slikom.

Na komodi, do vrata Beline spavaće sobe, stari je televizor s modernom muzeološkom intervencijom; na njemu se prikazuju Krležina putovanja, obljetnice itd.

Lođa

Iz blagovaonice, kroz velika, obojena i ostakljena vrata izlazi se na lođu, prostor za odmor i čitanje.

Krase je stolić s okruglom furniranom pločom, opletenom vijencem, naslonjač od pletene šibe te dva stolca (od hrastovine i tamno bojenog drva sa sjedalom od sukane slame). Dominantna je bista žene na drvenom postamentu, u narodnoj nošnji s prekriženim rukama, isklesana u bijelom mramoru, rad Vanje Radauša iz 1952. godine. Tu je i Kipar s čekićem i dlijetom u rukama (naslonjen na nedovršeni muški torzo), brončani autoportret Vanje Radauša iz 1953. godine. Do njega je lik Crnkinje koja uzdignutim rukama na glavi podržava posudu; riječ je o pučkoj rezbariji u monoksilnom drvu iz Afrike (dar s putovanja?).

Na stoliću okrugla medalja: na aversu portret Krleže sa šeširom, na reversu stojeći lik Krleže. Njezin dvojnik danas je uzidan na pročelje Krležine rodne kuće u Radićevoj ulici br. 7.

Belin mali salon

Iza dvostruko ostakljenih vrata stiže se u Belin mali salon (tzv. Žuti salon).

Čini se da je izvorno “jezgro peterosobnog stana”, veliki Belin “teatar”- pozornica s mnogo obrtaja, kutova za razna raspoloženja, za svačiji ukus. Ulazimo u prostor zrcala i ruža. Soba je uređena s mnogo ljubavi, uspomena, koje je vezuju za voljene osobe. Salon je služio kao “opće sastajalište” i kao takav, imao je i funkciju oslonca, upotpunjen “posebnim sastajalištem" – Krležinom radnom sobom.

Prema prozoru stoji intarzirani klasicistički stolić (oko 1800. god.) s vedutama Venecije, a na ladici i bočnim plohama shematski su crteži arhitekture (na pravokutnoj ploči gotovo uvijek veliki buket žutih ruža). Okružuje ga pseudoklasicistička sofa sa dva visoka naslonjača (oko 1930. godine?) te bidermajerski naslonjač s novom prugastom presvlakom. Unatrag, kod bijelog kamina, druga je zona okupljanja, s naslonjačem od pozlaćenog rezbarenog drva, kopijom klasicizma s presvlakom od prugastog brokata. Po potrebi, u slučaju većeg broja uzvanika, njemu se pridodavao identičan naslonjač koji stoji nasuprot, pred bidermajerskim sekreterom. Na podu, ispod obaju kompleta, prostiru se orijentalni tepisi.

Povrh kamina veliko je ovalno pozlaćeno zrcalo koje u osovinama ima reljefno izvedene girlande. Na kaminu uočljiva brončana medaljica: Orfej s lirom, rad pariškog medaljera L. Coudraya iz 1900. godine, a do kamina Augustinčićevi Mladić i djevojka s gitarom, sadreni rad iz 1928. godine.

Uz vrata, prema Krležinoj radnoj sobi su: bidermajerski sekreter od furniranog oraha, horizontalno razdijeljen u tri dijela; dolje dvokrilna vrata, srednji dio ploča za pisanje i sistem ladica, flankiran crno-bijelim stupićima (oko 1830. god.); iznad pastel na masnom kartonu i panel ploči, Noćnik ili straža noćna, ilustracija Balada Petrice Kerempuha, rad Z. Balabanića iz 1970. godine.

Do sekretera slika Vaza s cvijećem, tempera na papiru, signirana “N.T.” iz 1962. godine. Do prozora, iznimno vrijedna klasicistička komoda za pisanje s tri blago izvučene, bogato intarzirane ladice s prizorima iz lova i seoske arhitekture. Iznad sekretera je uljeni Portret Bele Krleža, rad slikara Jerolima Miše iz 1931. godine (nekad u blagovaonici na mjestu Araličina Belinog portreta, izvorno, ovdje je bio Dobrovićev portret slikarove supruge iz 1926. godine), a do prozora pravokutno venecijansko zrcalo u drvenom pozlaćenom okviru (motiv rocaillea na proboj).

Do prozora, desno, bidermajerska je komoda s tri ladice, od kojih su donje dvije flankirane crno obojenim stupićima; iznad nje veliki uljeni “kazališni” Portret Bele Krleže kao barunice Castelli, rad Nikole Reisera iz 1951. godine, izveden u gotovo impresionističkoj maniri (slikarov osobni dar Beli). Na komodi venecijansko staklo obojeno u plavo te fotografija Beline majke u staklenom plavom okviru, posve u skladu s Reiserovom slikom. Okolne zidove krasi nekoliko minijatura i manja uljena slika Mersada Berbera U slavu Velasquezu.

Belin mali salon ostavlja dojam svečanog mjesta koje gosta i namjernika oslobađa napetosti. Ovom osjećaju opuštenosti pridonosi i, na stropu ovješeni, metalni, pozlaćeni luster sa staklenim, kristalnim ukrasima (24 svjetiljke), koji nas u mašti odvodi na lagune Venecije.

Belina spavaća soba

Do malog salona nalazi se Belina spavaća soba. Bela i Miroslav spavali su u zasebnim prostorijama i svakog jutra “ona će za njega glumiti novu ženu, ta umivena, očešljana, namirisana žena znat će da se divi, da zabavlja, da savjetuje, da očarava svojom neposrednošću i uvijek da ostane pomalo daleka, nedokučiva. Bela je bila žena koju je Krleža doživio u potpunosti i koja je kao takva postojala”. Ovi prostori razlikuju se od ostalih svojom skladnom prisnošću i intimnošću. Supružnici su u njima našli svoju oazu mira.

U Belinoj sobi dominira krevet s tapeciranim uzglavljem (rad iz 20. st.), smješten do vratiju blagovaonice. Poviše njega je Ženski portret Mersada Berbera s posvetom Beli. Nasuprot kreveta veliki je dvokrilni ormar s odsječenim uglovima, bogato intarziran geometrijskim motivima u orahovom furniru, s originalnim metalnim bravama, veličanstveni rad (oko 1750. godine). Do njega, pred prozorom, intarzirana komoda-sekreter (oko 1850. godine). Na njoj kinezerije: noćna svjetiljka s metalnim nosačem, mesingani lik sjedećeg Buddhe i božice Guanyin - budističke spasiteljice čovječanstva (tri sjedeća ženska lika sa šest ruku na prijestolju od lotosa).

Lijevo od kreveta konzolni bidermajerski toaletni stolić (oko 1830. god.) – drugi Belin toaletni prostor, a iznad njega uljeni Portret Bele Krleža, rad Cate Dujšin iz 1950. godine. Do njega, u samom uglu, bidermajerski noćni ormarić u obliku stupa, kružnog tlocrta, na poligonalnom postolju (oko 1830. godine). Pred krevetom okrugli stolić s jednom nogom koja se račva u tri manje (oko 1850. god.) te dva naslonjača s tokarenim nogama, presvučena novom baršunastom presvlakom.

Lijevo, do vratiju Malog salona, bidermajerska je komoda, horizontalno podijeljena na četiri ladice (uz dvije ladice crno obojeni polustupići). Iznad nje, pravokutno je zrcalo uramljeno drvenim pozlaćenim okvirom (pri vrhu zaobljenih uglova, motiv girlanda od ruža, pri dnu, motiv akantusova lišća). To je bilo stalno mjesto Beline jutarnje i večernje toalete.

Na zidovima i komodama niz je uramljenih fotografija (većinom Belini portreti kao “barunica Castelli” te grupni portret s majkom i Krležom). Desno, do vrata Malog salona, prema ugaonoj peći, na zidu su ovješena dva manja Belina portreta: Mila Milunovića iz 1954. godine i Cate Dujšin. Do njega, Ženski portret Nikole Reisera iz 1950. godine. Na peći je slavna uramljena fotografija M. Krleže (foto F. Vodopivec).

Na podu ispred ormara i desno od kreveta dva su orijentalna tepiha iz Turkmenije s geometrijskim motivima, a na stropu pozlaćeni drveni luster sa šest svjetiljki.

Krležina radna soba

Vraćajući se kroz Belin mali salon, iza dvostruko ostakljenih vrata, ulazi se u staru blagovaonicu. Krleža joj je dao novu namjenu, preoblikujući je u radni prostor.

To je najveći, najosvjetljeniji i relativno miran dio stana sa zasebnim izlazom-ulazom u “degagement” (lijevo) i s mogućnošću izlaska na balkon glavnog pročelja (desno), omiljenog pjesnikova mjesta, s kojeg je mogao promatrati toranj crkve sv. Marka. Tu je smještena Krležina biblioteka, oslonac njegova života i rada. Uzduž zidova postavljene su police s knjigama, među kojima i unikati velikog značaja. Biblioteka broji oko 4240 naslova.

Krležin veliki radni stol od punog orahovog drva iz 1930. godine s neorenesansnim stolcem u lijevom je uglu, okružen rječnicima, gramatikama, enciklopedijama svjetskih starijih i novijih izdavača. Nekad je ispred njega stajala stara, plišana fotelja kardinalsko crvene boje, mjesto Krležinih povremenih odmora.

Prema izlazu u hodnik stoji garnitura za primanje gostiju: sofa sa dva naslonjača od punog drva i pletene trske te stol od pune orahovine s balusterskim nogama, rad iz 20. st. Pred policom za knjige bidermajerski je stol od svijetle orahovine s nogama u obliku lire s intarziranom trakom na ploči (oko 1830. godine).

Na drugoj strani je Belin klavir s bečkim mehanizmom (Rudolf Stelzhemner) iz 19. stoljeća. Na njem je smješten Belin portret iz 1925. godine, signirana fotografija uramljena srebrnim okvirom te dvije skulpturice: Marin Držić, A. Augustinčića (nagrada Udruženja dramskih umjetnika Jugoslavije) i Figura muškarca A. Bešlića.

Između prozora glavne fasade smješten je intarzirani tabernakl (donji dio s tri ladice, srednji dio pult za pisanje, gore sistem ladica, na srednjoj ladici figure, okovi iz doba Luja XVI, prva pol. 18. st.). Do njega kopija renesansnog stolca s naslonom.

Iznad polica za knjige, slijeva nadesno, nekoliko slika:

reprodukcija portreta Erazma Rotterdamskog H. Holbeina (izvorna štafelajna slika iz 1523. godine nalazi se u Louvreu);
uljeni Portret Miroslava Krleže, dar Petra Dobrovića iz 1930. godine;
uljeni Portret Dobrovićeve supruge nastao nakon 1930. godine;
reprodukcija detalja srednjovjekovne freske iz Sopoćana;
reprodukcija Michelangelova portreta (izvorni portret atribuiran Jacopinu del Conte iz Casa Buonarotti u Firenci) te
Veduta Venecije (Duždeva palača) Petra Dobrovića iz 1938. godine.

Na policama za knjige nekoliko je manjih skulptura i posuda: poprsje Crnkinje s uzdignutom kosom od bajcane ebanovine iz Afrike (Nigerija) - Titov dar Beli; grobna zoomorfna posuda majmuna koji sjedi i prednjim nogama pridržava posudu s drškom u obliku stremena iz Južne Amerike (sjeverne Ande) - umjetnost Močiko Indijanaca (između 200. god. pr. Kr. i 700. god. po Kr.), dar našeg ambasadora u Peruu te torzo ženskog akta, gipsani odljev nepoznatog domaćeg autora (nekada je bio u Belinoj spavaćoj sobi na ormaru).

Police za knjige krase i dvije iznimno vrijedne sive svilene trake, na kojima su, raznobojnim koncima, izvezeni pejzaži sa ženskim likovima u japanskim kimonima. Ispod sofe i stola orijentalni je tepih iz Turkmenije sa crvenom i tamnomodrom potkom, a na stropu metalni pozlaćeni luster sa 18 svjetiljki.

Krležina spavaća soba

Kroz drvena vrata napokon se ulazi u Krležinu spavaću sobu i zatvara se krug koji nas je vodio od “životne pozornice” prema samoći, od javnosti prema intimnosti, od poznatoga k nepoznatome, ostavljajući najveću tajnu za kraj. Ulazi se u prostor askeze, odricanja, gomilanja nehajnosti.

Nasuprot vratiju, neposredno pred policom s knjigama (gdje dominiraju Matoš, Gide, Baudelaire), skroman je francuski krevet s presvučenim uzglavljem. Na polici je maleni radio-aparat “Philips”, kupljen u Parizu 1952. godine.

Lijevo od kreveta neobarokni je stol s pločom izvijenih rubova (oko 1870. god.), a desno u uglu veliki orahov, furniran i intarziran dvokrilni ormar s odrezanim uglovima, vratnice kojeg su bogato intarzirane biljnim ornamentima.

Tu je, dakako, pred prozorom i priručni radni stol na četiri balustarske noge, bogato intarziran biljnim ornamentima (na ploči je intarzirana godina 1767. i Kristov monogram IHS) te manji stolić za dnevni domaći i strani tisak.

Najveći dio stilskog namještaja, i u ovoj sobi, nasljeđe je “tete Pepe” iz 1922. godine. Desno, iza vratiju, dvokrilni je ormar flankiran crnim pilastrima iz 1850. godine, a lijevo mali stolić s pločom za pisanje u krevetu i s metalnim stalkom (svjedok neprospavanih Krležinih noći). Uz peć, do vrata kupaonice, bidermajerska je komoda od orahovine iz 1850. godine, a nad njom reprint karte putovanja Cristobala Colona (Kristofora Kolumba) iz 1492. godine, kupljen u Parizu.

Nad policom za knjige dominira portret Krležina oca, rad ugljenom Jerolima Miše iz 1927. god.; lijevo politička karikatura H. Daumiera, filantropa Roberta Macairea, jedna od izvornih koloriranih litografija iz istoimenoga albuma; desno kolorirana reprodukcija detalja prizora Kristova rođenja (žena iz vrča lijeva vodu) iz manastira Sopoćani iz 13. stoljeća, a do prozora reprodukcija detalja Michelangelova Posljednjeg suda iz Sikstinske kapele (1534 – 1541. god.).

Prema vratima kupaonice, na zidu visi uramljeni kolaž fotografija značajnih Belinih kazališnih uloga (24 kom.), a do peći Belin portret sa čipkastom crnom lepezom u ulozi barunice Castelli.

Na podu se prostire orijentalni perzijski tepih (na svijetlo smeđoj podlozi cvjetni su motivi), poklon G. A. Nasera Krleži s putovanja u Egipat 1962. godine. Na stropu visi pozlaćeni drveni luster sa šest svjetiljki. Svuda uokolo, na stolu i ormaru, na podu iza vratiju, nehajno su razbacane knjige, novine i časopisi.

MUZEJSKO - UPRAVNI PROSTOR

Izlaskom u kupaonicu napuštamo “memoriju” i ulazimo u novi “muzejsko-upravni” prostor, koji služi kao “muzejsko-memorijalni” i “muzejsko-izložbeni” prostor. Na podu kupaonice, u kolažu u linoleumu ponavljaju se uzorci podnih pločica s tlocrtima sanitarija i opreme. Trenutno ovdje prikazujemo, na temelju predmeta pronađenih na Gvozdu 23, Krležin život i djelo u četiri segmenta:

- desno, iza vrata Krležine spavaće sobe, povijest Vile Rein;

- na sjevernom zidu, na planu grada iz 1929. godine, Krležine adrese stanovanja i školovanja u Zagrebu, s fotografijama i kratkim bilješkama;

- na zapadnoj stijeni: plitka vitrina sa svim domaćim i stranim izdanjima Krležinih djela (lijevo dolje: knjige prijatelji, djela koja je Krleža često opetovano čitao; desno dolje: sva izdanja Balada Petrice Kerempuha - povezana s malom prostorijom (nekadašnji WC), gdje grafički listovi naših eminentnih umjetnika i multimedijska projekcija crtanog filma Balade Petrice Kerempuha Zlatka Boureka, koji je također oslikao zidove prostorije, produbljuju dojam o baladama Petrice Kerempuha;

- naokolo po zidovima su kazališni plakati domaćih i stranih predstava, a naglasak je dat ciklusu Glembajevi; plakati za Krležina predavanja i najavu novih časopisa; izbor fotografija iz domaćih i stranih predstava, a na dva LCD ekrana prikazuju se sekvence iz kazališnih predstava i filmova.

U hodniku su zadržani ugrađeni drveni ormari, ali su njihove drvene vratnice zamijenjene staklenima i time pretvoreni u vitrine. Ovdje se može zaviriti u privatni i javni život Miroslava i Bele Krleža: osobne stvari, dokumente, odlikovanja, pisma, nakit...

U kuhinji su sačuvani elementi namještaja (kredenci, police, stol i stolci, posuđe). Sad je u njoj smješten kompjutor s mogućnošću pretraživanja podataka o Miroslavu i Beli Krleža. Debela staklena ploča stola za kompjutor počiva na keramičkim nogama nekadašnjeg sudopera.

Djevojačka soba postala je soba kustosa i mjesto istraživača, a u nju je smještena arhiva, pohranjena u dva izvorna ormara. U smočnici sačuvani ormar služi za pohranu publikacija i ostalih materijala za prodaju kao i za održavanje memorijala.

Na kraju izlaznog hodnika (uz sačuvanu vješalicu za odijela), na prozorskom staklu, nalazimo uvećanu poznatu fotografiju s motivom Krležine šetnje Gvozdom, autora Šime Radovčića, naslovljenu Kamo to ide Krleža? Posjetitelji odlaze iz “memorijala”, a s njima odlazi i Krleža.

BIOGRAFIJE

MIROSLAV KRLEŽA rođen je 7. srpnja 1893. u Zagrebu. Nižu gimnaziju završio je u Zagrebu, nakon toga kadetsku školu u Pečuhu, a započeti vojni studij u Pešti prekinuo je 1913. godine i odlučio baviti se književnošću; već od 1914. god. piše i objavljuje u časopisima i dnevnim listovima. Nakon 1917. objavio je niz knjiga i utemeljio četiri časopisa (Plamen, 1919; Književna republika, 1923-27; Danas, 1934; Pečat, 1939-40).

Od 1950. godine bio je na čelu Leksikografskog zavoda, koji danas nosi njegovo ime. Autor je mnogih kazališnih djela među kojima je Galicija, na repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, zabranjena jedan sat prije premijere 30.12.1920. godine. Prva izvedena drama je Golgota 1922. god. u HNK u Zagrebu, a tu su praizvedene i ostale Krležine drame; da spomenemo samo najpoznatije U agoniji, 1928; Gospoda Glembajevi, 1929; Leda, 1939. Upravo u Krležinim dramama njegova supruga Bela (s kojom se vjenčao 1919. i proveo 62 godine) ostvarila je svoje najbolje uloge.

U trideset godina stanovanja na Gvozdu Krleža je napisao manje djela, više se je posvetio radu u Leksikografskom zavodu, piše rasprave i eseje, a u to vrijeme nastali su drama Aretej (1959), roman Zastave (1962) i scenarij za film Put u raj (1970). Od sredine 1977. Krleža više nije silazio s Gvozda.
Umro je 29. prosinca 1981. godine.

BELA KRLEŽA rođena je u Senju 26. listopada 1896. godine. Učiteljsku školu završila je 1919. godine u Zagrebu te je, kao učiteljica, radila u Donjoj Rijeci kraj Ludbrega, a od 1924. u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Privatno je učila glumu kod M. Mihičića i I. Badalića. Glumila je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu od 1929. do umirovljenja 1966. godine.

Najveće uspjehe postigla je glumeći u dramama svog supruga: kao Barunica Castelli (Gospoda Glembajevi) nastupala je od praizvedbe 1929. pa do posljednje postave 1963. godine, kao Laura Lembah i Madlen Petrovna (U agoniji), Melita i Klara (Leda) te Klara Anita (Aretej). Ostale istaknutije uloge su: Nata (Nušić, Gospođa ministarka), Belina (Moliėre, Umišljeni bolesnik), Kitty Warren (G.B. Shaw, Zanat gospođe Warren), Majka (T. Williams, Staklena menažerija), Claire (F. Dürrenmat, Posjet stare dame).
Umrla je u Zagrebu 23. travnja 1981. godine.

                                       Slavko Šterk, Vesna Vrabec

Ovdje možete u PDF formatu pogledati dio sadržaja iz računalne aplikacije instalirane u postavu zbirke. Kronologiju Miroslava Krleže sastavio je Velimir Visković, a kronologiju Bele Krleža Nikola Batušić. Autorica računalne aplikacije i PDF datoteka je mr. sc. Maja Šojat-Bikić.

Kronologija Miroslava Krleže

Kronologija Bele Krleža

Vezane izložbe

Portreti Miroslava Krleže, Muzej grada Zagreba, 2013.

Vezana izdanja

Krležin Gvozd : Muzejsko memorijalni kulturni kompleks “Miroslav i Bela Krleža”.
Zagreb : Odbor za izgradnju Krležinog Gvozda, 1988.

Šterk, Slavko. Memorija Miroslav i Bela Krleža.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 2001.
[presavitak]

Šterk, Slavko; Vesna Vrabec. Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 2009.
[vodič]

Knjiga sjećanja na Miroslava i Belu Krleža : 35. obljetnica smrti / urednica Vesna Vrabec.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 2017.
Sadržaj

Vezani publicirani radovi

Šterk, Slavko. Muzeološko uređenje Muzejsko-memorijalnog kompleksa “Miroslav i Bela Krleža” u Zagrebu. // Informatica Museologica. 1-2(1989), str. 43-44.

Šterk, Slavko. Prijedlog muzeološkog uređenja Muzejsko-memorijalnog kompleksa “Miroslav i Bela Krleža”. // Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske. 40, 1-4(1991), str. 11-16.

Mihalić, Veljko. Donacije umjetničkih zbirki gradu Zagrebu 1946. - 1995. godine. // Muzeologija. 32(1995), str. 82-108.

Beštak, Branko. Odlikovanja Miroslava i Bele Krleže. // Numizmatičke vijesti. 44, 55(2002), str. 175-192.

Šterk, Slavko. Memorija Miroslav i Bela Krleža (mali vodič). // Informatica Museologica, 33, 1-2(2002), str. 78-84.

Radovanlija-Mileusnić, Snježana. U potrazi za književnom baštinom u hrvatskim muzejima. // Muzeologija. 43-44(2006/2007), str. 46-76.

Vrabec, Vesna. Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže. // Muzeologija, 43/44 (2006/2007), str. 261-266.

Zgaga, Višnja. Kako muzealizirati knjigu/književnost? // Muzeologija. 43-44(2006/2007), str. 341-355.

Mihalić, Veljko. Privatne zbirke darovane gradu Zagrebu i njihova uloga u kulturnom razvoju grada. // Muzeologija, 45(2008), str. 80-86.

Šterk, Slavko. Put u raj Bele i Miroslava Krleže. // Zagreb moj grad. 5, 36(2011), str. 8-14.

Ostali vezani članci

Udovičić, Marina. Baština na Gvozdu. // Večernji list, 26. lipnja 1986., str. 20.

Jureško, Goranka. Krležin Gvozd 23 gradu. // Vjesnik, 24. listopada 1986., str. 11.

Jureško, Goranka. Dio Krležine ostavštine Zagrebu. // Vjesnik, 24. prosinca 1986., str. 1.

Ivanković, D.; P. Šimunović. Muzej za sjećanje. // Večernji list, 26. prosinca 1986., str. 6.

Jurišić, Mirjana. Gvozd – kulturni epicentar. // Večernji list, 29. prosinca 1986., str. 10.

Godrijan-Videc, N.; Sušanj, B.; Michieli, I. Gvozd za pohode. // Večernji list, 4. studenoga 1987., str. 6.

Jurišić, Mirjana. Više od muzeja. // Večernji list, 5. studenoga 1987., str. 18.

Šigir, Mirjana. Na tragu Krležina djela. // Vjesnik, 5. studenoga 1987., str. 11.

Jakopinec, Branka. Majstorska radionica na Gvozdu. // Centar : list radnih ljudi i građana općine Centar, br. 85, prosinac 1987.

Jurišić, Mirjana. Proljeće za Gvozd. // Večernji list, 20. studenoga 1988., str. 24.

Lendvaj, Ana. Gvozdom protiv »balkanske krčme«! // Večernji list, 19. ožujka 1989., str. 8.

Džebić, Branka. Prema kulturnom centru. // Vjesnik, 16. lipnja 1989., str. 9.

Čiji je Gvozd? // Plavi večernji list, 19. siječnja 1990., str. 10.

Krležin Gvozd. // Vjesnik, 17. ožujka 1990., str. 8.

Rudež, Božo. Kako danas stvari s Krležom stoje? // Zarez, god. II, br. 23, 20. siječnja 2000., str. 33.

Petrovčić, Gordana. Krležina kuća preuredit će se u kulturno-umjetnički i znanstveni centar. // Vjesnik, 11. travnja 2001., str. 13.

Džebić, Branka. Inspirativna večer u Krležinu vrtu. // Vjesnik, 9. srpnja 2001., str. 19.

Petrovčić, Gordana. Ping pong sa odgovornošću i gomila praznih obećanja. // Vjesnik, 27. srpnja 2001., str. 11.

Kos, Dajana. Restaurirana Krležina kuća otvara se 29. prosinca. // Komunalni vjesnik, god. XVI, br. 249, 30. listopada 2001., str. 7.

Plišo, Stanislav. Kako se obnavlja Krležin Gvozd? // Komunalni vjesnik, god. XVI, br. 250, 15. studenoga 2001., str. 7.

Petrovčić, Gordana. Krležin Gvozd bit će otvoren za javnost 29. prosinca? // Vjesnik, 21. studenoga 2001., str. 20.

Plišo, Stanislav. Krležina soba - u stvaralačkom neredu. // Komunalni vjesnik, god. XVI, br. 251, 30. studenoga 2001., str. 8-9,

Petrovčić, Gordana. Krležin Gvozd danas otvara vrata. // Vjesnik, 29. prosinca 2001., str. 22.

Džebić, Branka. Gvozd više nije kuća zle kobi hrvatskog zaborava. // Nedjeljni vjesnik, 30. prosinca 2001., str. 7.

Radić, Zrinka. Posjeti Krležinu Gvozdu svakoga utorka i petka! // Večernji list, 5. siječnja 2002., str. 16.

Plišo, Stanislav. Sve na svojem mjestu. // Komunalni vjesnik, god. XVII, br. 253, 18. siječnja 2002., str. 8.

Lipovac, Marijan. Od Chagalla do kutija za kekse. // Vjesnik, 12. travnja 2002., str. 21.

Žigo, Lada. Sjetni ugođaj u Krležinu domu. // Večernji list, 24. travnja 2002., str. 14.

Kukavica, Silvija. Japanski veleposlanik posjetio Krležin dom. // Večernji list, 21. kolovoza 2002., str. 11.

Džebić, Branka. Nesretna kob Gvozda 23. // Vjesnik, 17. rujna 2003., str. 17.

Matić, Martina. Krleža ponovno na Gvozdu. // Vjesnik, 29. prosinca 2004., str. 15.

Antić, Sandra Viktorija. Krležin spomenik napokon u Zagrebu. // Vjesnik, 30. prosinca 2004., str. 15.

Butković, Katarina. Krležin vječni pogled na Gvozd. // Komunalni vjesnik, god. XX, br. 308, 4. veljače 2005., str. 6.

Tešinski, Sonja. Šutnja na Krležinu grobu. // Vjesnik, 8. srpnja 2005., str. 19.

Baković, Sanja. Barunica Castelli ugrijala ih čajem. // Večernji list, 2. siječnja 2008., str. 35.

Kotarac, Ines. Krleža u krugu svojih uspomena. // Vjesnik, 2. siječnja 2008., str. 30.

Antić, Sandra-Viktorija. Nova umjetnička meka: blago iz obiteljskih riznica. // Vjesnik, 31. siječnja i 1. veljače 2009., str. 52-53.

Rogulja, Iva. U stanu punom knjiga sve odiše umjetnošću. // Večernji list, 8. srpnja 2010., str. 21.

Hrgović, Maja. Bela i Miroslav Krleža žive u sjećanjima Zagrepčana. // Novi list, 30. prosinca 2010.

Jerbić, Vedran; Ines Kotarac. Ultimativni celebrity hrvatske književnosti. // Vjesnik, 22. i 23. siječnja 2011., str. 42-43.

Paro, Georgij. Barunica s Gvozda. // Hrvatsko glumište. 48-51(2011), str. 4-7.

Derk, Denis. Cijeli Zagreb natiskao se ispred Krležina Gvozda unatoč sparini. // Večernji list, 5. srpnja 2012., str. 51.

Mandić, Davor. Priča o Krležinoj polemičnosti, britkosti i – aktualnosti. // Novi list, 5. srpnja 2012.

Hribar, Svjetlana. Mjesto susreta Krleže s umjetnicima i publikom. // Novi list, 9. srpnja 2012., str. 30-31.

Jurišić, Martina. Pod vješalima: etno i jazz Krleža. // Zarez, god. XIV, br. 340-341, 13. rujna 2012., str. 35.

Derk, Denis. Drugi festival na Gvozdu u znaku važnih gostovanja. // Večernji list, 1. srpnja 2013., str. 38.

Vezana događanja

Programska knjižica prvog Festivala Miroslav Krleža, 2012.

Programska knjižica drugog Festivala Miroslav Krleža, 2013.

Programska knjižica trećeg Festivala Miroslav Krleža, 2014.

Programska knjižica događanja Niko me neće - sjećanje na Krležu, 2014.

Programska knjižica četvrtog Festivala Miroslav Krleža, 2015.

Programska knjižica petog Festivala Miroslav Krleža, 2016.

Programska knjižica šestog Festivala Miroslav Krleža, 2017.

Programska knjižica sedmog Festivala Miroslav Krleža, 2018.

Sjećanja Krležinih suvremenika

Predrag Matvejević, 29. prosinca 2014.
Velimir Visković, 9. travnja 2015.
Bora Ćosić, 7. svibnja 2015.                               Fotoalbum
Željko Senečić, 29. rujna 2015.                           Fotoalbum
Marija Ujević Galetović, 19. studenoga 2015.        Fotoalbum
Slavko Goldstein, 9. prosinca 2015.
Irena Vrkljan, 13. rujna 2016.
Branislav Glumac, 21. rujna 2016.
Eduard Galić, 5. listopada 2016.
Ivan Golub, 12. rujna 2017.
Latica Ivanišević, 19. rujna 2017.
Vladimir Gerić, 5. prosinca 2017.
Rupprecht S. Baur i Marijan Bobinac, 17. travnja 2018.
Antun Vrdoljak, 8. svibnja 2018.
Neva Rošić, 22. svibnja 2018.
Rajko Grlić, 10. listopada 2018.

Ostala događanja

Čitajmo Krležu, Noć knjige, 24. travnja 2017.      Programska knjižica