Događanja uz izložbu MORS PORTA VITAE - SMRT, VRATA ŽIVOTA: stara zagrebačka groblja i pogrebi

datum početka/završetka: 01.02.2012. / 15.02.2012.
vrijeme održavanja: 18 sati
organizator: Muzej grada Zagreba

Tijekom veljače 2012. Muzej grada Zagreba priprema popratna događanja uz izložbu MORS PORTA VITAE – SMRT, VRATA ŽIVOTA: stara zagrebačka groblja i pogrebi, autora Slavka Šterka i Borisa Mašića

Pozivamo Vas da nam se pridružite na predavanjima i performasu.


Predavanja:

1. veljače, u 18 sati, predavanje prof. dr. sc. Lidije Arambašić "Gubitak, tugovanje, podrška"

8. veljače, u 18 sati, predavanje prof. dr. sc. Adalberta Rebića "Kršćanska eshatologija / o smrti i zagrobnom životu"

15. veljače, u 18 sati, predavanje prof. dr. sc. Marine Miličević Bradač "Grobovi heroja u legendi i arheološkoj stvarnosti"


Performans:

22. veljače, u 18 sati, performans multimedijalne umjetnice Tajči Čekada "Post mortem high fashion" uz prigodnu izložbu fotografija Tomislava Nakića Alfirevića

Po završetku predavanja i performansa, možete razgledati izložbu, uz stručno vodstvo autora.

THE MOST BEAUTIFUL DRESS – FROM HERE TO ETERNITY
/ Performance / exhibition / Post mortem high fashion /

„Potvrđujući svoj pristanak, jedinorođeni Sin Božji uze zlatni prsten s četiri bisera i sjajnim dijamantom u sredini, postavi ga na prst Katarinine desne ruke i reče: Eto, zaručujem te u vjeri s tvojim Stvoriteljem i Spasiteljem. Očuvaj nedirnutu vjeru do dana kada budeš slavila sa mnom vječnu svadbu na nebesima. A sada, kćeri, drži se hrabro. Ne odbij ništa što ti ponudi moja Providnost. Učvršćena vjerom sretno ćeš nadvladati sve neprijatelje.“ /Mistične zaruke Svete Katarine Sienske /

„Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica.“ /Tajči Čekada, 2011./

Koncipirajući performans i ambijentalnu instalaciju (izložbu) Post mortem high fashion, Tajči Čekada sažima u značenjski i izvedbeno istodobno i pregnantan i veoma kompleksan sustav vlastitu intenciju da ukine, nadiđe proturječja između temeljnih umjetničkih i „ modnih“, „fashion“ pretpostavki i ambicija, u kojima se sudaraju, suočavaju opreke vječnosti i prolaznosti ljepote („najljepša haljina“!) odnosno Lijepog kao transcendencije efemernosti, situacionističkog i historicističkog relativizma usađenog u sam pojam mode, za razliku od klasičnog shvaćanja autentičnog umjetničkog djela kao nečeg što po svojoj prirodi i njenim odlikama predstavlja vrednotu otpornu na temporalno trošenje, gubljenje, demodiranje, sekularizaciju, „bilost“. Pri tom kod autorice nije riječ o „žargonu autentičnosti“ (Adorno) pošto ona jednostavno dijeli jednu arhetipsku, iskonsku želju i osvjedočenje utemeljeno na određenom „prirodnom“ iskustvu, osjećaju i tradiciji dobro poznatoj antropolozima, etnolozima, istraživačima religijskih uvjerenja, fenomenologije mističkih iskustava i praksi, ukorijenjenih, veoma konkretno, i u živom odnosu naših „starih“ prema smrti i Onkraju odnosno Vječnosti arhetipskog bezvremenog, idealnog „lika“ osobe preminulog, posebno prema pitanjima povezanim s osobnim odnosom prema vlastitoj smrti. Carl Gustav Jung tako iznoseći vlastiti „mit“ koji živi u autobiografskom djelu napisanom u starosti „Sjećanja, snovi, razmišljanja“ opisuje i svoja neposredna iskustva ( lika i odjeće u kojoj mu se „pokazuju“ pokojnici, njegova ranije preminula žena, iskustva Svadbe Janjeta ... za koje veli da je to nemoguće „opisati“ već se treba iskusiti da bi se znalo ) od davnina poznata i našem narodu, a povezana i sa pitanjima „idealnog“ izgleda, odjeće, „lika“ cjelovite vlastitosti, „jastva“, ne „ega“, pa tako i s pitanjem o shvaćanju ljepote – kojima se i Tajči Čekada veoma duboko potresena i zainteresirana bavi – baveći se problematikom moda – umjetnost – ljepota. „Smatram da je jako lijepa haljina uvijek jako lijepa haljina“, kategočna je u svojim razmišljanjima o tome. Kakvoća materijala ( svila, brokat, ono što je u mističkom iskustvu najdubljih i najuzvišenijih Zaruka sretne sienske svetice Katarine dijamant, biser, zlato! ) i savršenstvo izvedbe dostojni su sublimnosti krajnje „funkcije“, cilja: postići svoj idealan, potpun, vječan „oblik“, na koji cilja i božanski Platon formulirajući svoje učenje o uzdizanju duše od ljubavi prema lijepom „tijelu“ do ljubavi prema „ideji“. Ono bitno baštinjeno od starog običaja na koji nas želi djelatno i estetski dostojno uputiti Autorica: običaja da se najljepšu haljinu / odjeću, neoskvrnjenu profanom i efemernom svakidašnjicom „smrtnog života“ čuva u ormaru do smrtnog časa te da se čeljust, vilice, lice preminule osobe (u ovom performansu je riječ o osobi ženskog roda) povezuje maramom, to jest nekako osigura od krivljenja, grimasa, kojima bi smrt tijela degradirala ljepotu lica, sukladno je spletu ideja na koje „vraćam“ anamnezu Duše / Duha u ovoj ekspoziciji / uvodu u poetiku „transmodnog“ artističkog pristupa Tajči Čekada tome spletu pitanja. Pri tom se radi o njenom životno – estetsko – metafizičkom „credo“, ništa manje. A to je izraženo na estetski adekvatan način.

Branko Cerovac, Rijeka 2011. – 2012.