Pitam se, pitam, može li i drugačije
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. u suradnji s Muzejom grada Zagreba, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Voditeljica projekta: Sanja Sarnavka
Koncepcija izložbe: Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
Oblikovanje izložbe: Tomislav Buntak, Sanja Sarnavka
Četverogodišnji rad na projektu Žene i mediji – praćenje i izrezivanje tekstova, gledanje televizijskih emisija, iščitavanje reklamnih poruka, analiziranje udžbenika, organiziranje seminara, držanje predavanja, promatranje ljudi oko sebe – potaknuo nas je na nalaženje novih putova komuniciranja sa sredinom u kojoj živimo. Postavljanje nešto drugačije, pomalo neobične izložbe učinilo nam se izazovom vrijednim ulaganja sve kreativne energije.
Zašto?
Kako hrvatske novine uporno ne odustaju od za njih savršenog recepta – puno politike, puno sporta, uz desert u liku obnaženih mlađahnih ljepotica; kako tvrtke ne odustaju od reklamnih kampanja u kojima se proizvodi prodaju gotovo isključivo obnaženim djevojačkim/dječjim tijelima; kako uglavnom nitko ne vidi u čemu je problem i kakve veze ima diskriminacija s tako bezazlenim stvarima, čini nam se da bismo se svi trebali zapitati kakve smo mi to osobe i što je to u što vjerujemo.
Dvogodišnje istraživanje čitanki hrvatskog jezika za osnovne škole i gimnazije malo nas je prosvijetlilo i pojasnilo nam zašto su neke stvari kakve jesu.
Nakon pogleda na rezultate istraživanja udžbenika s tugom možemo samo konstatirati da je na ovim prostorima patrijarhat izgleda neuništiv. Unatoč velikom broju školovanih žena, poduzetnica, političarki, umjetnica, javno i privatno u čitankama za osnovnu školu ostaju jasno razgraničeni – djedovina i otadžbina pune su muškaraca političara, vojskovođa, umnika koji ne sumnjaju u svoju misiju (nema tu mjesta za Kamove, mirovnjake, gubitnike i propitkivače smisla življenja). Bakovina i majkovina protežu se od spavaće sobe do špajze. Žene rađaju, odgajaju, kuhaju, peru ... i katkad su lijepe. Muškarci o njima i djeci skrbe. Majke tuguju jer su im sinovi na školovanju, a kćeri se pripremaju za udaju.
Slika dvaju rodova je oslikana, a granica među njima, za sastavljače udžbenika, neupitna i neprekoračiva. Sigurno je pak da sve priče, slike i komentari nesumnjivo ostavljaju trag u nama i utječu na naš način razmišljanja i viđenja sebe i svoje uloge u društvu.
A mi ustrajno pitamo – može li drugačije? Mogu li muškarci i žene partnerski dijeliti odgovornost u kući i državi? Mogu li žene i muškarci biti slobodni u odabiru svojih identiteta bez obzira na spol koji im je zadan rođenjem?
I još barem tisuću (ne)važnih pitanja.
I zato je nastala ova izložba.
Kako?
Kao dio istraživačkog projekta analize reprezentiranja roda u udžbenicima hrvatskog jezika (pokrenule su ga članice Grupe za ženska ljudska prava B.a.B.e., a vodila dr. Branislava Baranović iz Instituta za društvena istraživanja), sama je izložba proces i istraživanje. Propitujući osobine i modele ponašanja muškaraca i žena ponuđene u čitankama, izložbom autori postavljaju pitanja sebi, posjetiteljima, sastavljačima programa i odobravateljima udžbenika.
Mogu li i ne bi li morale naše čitanke nuditi bitno drugačije poruke?
Htijući djelovati u više smjerova istodobno, uz komentiranje sadržaja udžbenika i ideologije koja je lako prepoznatljiva nakon čitanja tekstova i pregleda slikovnih priloga, sama realizacija izložbe koncipirana je usuprot hrvatskim školničkim običajima.
Naime, pozvani su učenice i učenici gimnazija da se pridruže svojim promišljanjem i kreativnošću te zajedno prokomentiraju analiziranu građu. Odaziv je bio velik. Od prvih radionica na kojima se upoznavalo i razgovaralo, postupno je izrastala slika postava – koji i nakon otvorenja izložbe dopušta preinake i intervencije.
Prijedlog udruge Heureka o organizaciji izložbe, a potom naš zajednički trud, trebali bi provocirati neka pitanja i natjerati nas da shvatimo koliko je važno čemu učimo mlade ljude. Nakon ove izložbe trebalo bi organizirati neke nove, s drugim temama – prikazati kako udžbenici govore o osobama s invaliditetom, "drugima", civilnom društvu.
Kako bismo se tematski ograničili, izabrana je čitanka za 5. razred osnovne škole iz 1996. godine, autora Ante Bežena i Olge Jambrec. Uglavnom prateći shemu čitanke:
- Stare slave djedovino
- Breze mog djetinjstva
- Uzdaj se u ljubav
- Ranjena domovina
- Mašta, znanost, komunikacije
postav komentira, ironizira, kritizira, nudi drugačije mogućnosti.
Od posjetitelja se očekuje da zastanu, gledaju, vide i donesu vlastiti sud – intervenciju prihvate, odbace, otkriju svoje viđenje. Uz direktne komentare na tekstove i slike iz čitanke, od posjetitelja se traži da popune neke upitnike, crtaju, poruče nam nešto. Nakon izložbe analizirat ćemo dobivene odgovore i nastaviti tražiti dalje. Dodati starim pitanjima neka nova, koja će biti povod novim pitanjima...
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Miljenko Gregl, MGZ
Katalog izložbe
Pitam se, pitam, može li drugačije : Komentari i pripitivanje slike žena i muškaraca u hrvatskim čitankama.
Zagreb : B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipirana Grupa za ženska ljudska prava, 2000.
Vezani članci
Jelavić, Željka. "Pitam se, pitam, može li drugačije?". // Informatica museologica. 32, 1-2(2001), str. 65-67.