Fotografije Laurence Henderycksen
Francuski institut u Zagrebu, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Organizacija izložbe i izbor fotografija: Michel Roubertie
Oblikovanje izložbe: Zdenko Kuzmić
Laurence Henderycksen, fotografkinja, umrla je prošle godine, i to je težak gubitak za sve koji su je poznavali. Nema je više, ali nije zaboravljena jer nam je ostavila slike stvorene na poslovnom zadatku ili tijekom šetnji po Pays de Caux, oko Saline u Saint-Aubin-sur-Mer, gdje je i živjela. Maguy, njena majka i Michel Roubertie, njen drugi otac, uz pomoć Laurenceinih prijatelja izabrali su među negativima i dijapozitivima s njenih putovanja i njenih reportaža šezdeset fotografija koje predstavljaju “izložbu – otkriće”. Jer Laurence Henderycksen nije svoja djela nikada javno pokazala.
Njen rad reportera-fotografa zadire u tri različita područja. Za kuću Tallandier, na početku svoje karijere 1977. god., Laurence Henderycksen je stvorila seriju crno-bijelih portreta dobro poznatih književnika. Angelo Rinaldi, Geneviève Dormann, Robert Escarpit, Irving Shaw, Jean d'Ormesson snimljeni su onako kako su željeli izgledati na naslovnoj stranici knjige.
Te se narudžbe razlikuju od portreta prijatelja fino uklopljenih u dekor, kod kojih držanje i okolina znače isto toliko koliko i lice.
Dva puta je za magazin Figaro Laurence pravila reportaže trke jedrenjaka: Trka navigatora pojedinaca 1980. i trka La Baule – Dakar. Reportaže su pažljivo obrađene, no rijedak Tabarlyjev osmijeh doima se jače od igre klasičnog sklada jedara sa svojim blistavim iako pomalo hladnim bojama.
Druga jedna reportaža, o karnevalu u Veneciji, naglašava tu impresiju. To su stanja i maske koje oblikuju našminkana lica tako zanimljiva za Laurence.
Ustvari, treba se uspostaviti intimni odnos s modelom – licem ili pejzažem – da bi se Laurence Henderycksen najsretnije izrazila.
Laurence Henderycksen posjeduje senzibilnost slikara Prirode. Ako postoji neka poruka ostavljena na strmoj obali, to je bez sumnje divljenje prema životu u najjednostavnijem smislu. Priroda, viđenje, djeca i životinje. Snimiti, zaustaviti nestalnu ljepotu i predati je drugima.
Laurence, koja nikad nije govorila o sebi i svojim problemima, ostaje prisutna, osjetljiva i krhka u svojim danas otkrivenim slikama.
Pierre Verbraeken
Riječ fotograf znači: onaj koji piše svjetlošću. Često sam zavidjela svojoj prijateljici Laurence Henderycksen na poznavanju tajni i na korištenju tog skupocjenog elementa u usporedbi s kojim mi se moji tinta i pero čine siromašnim.
Ta djevojka, Francuskinja od glave do pete usprkos nordijskom porijeklu, bila je ne samo ozbiljni, profesionalni fotograf, već i neka vrst medija, koja je uočavala i znala prenijeti suptilne emocije skrivene u licu, gestama, pejzažu... Poput svakog stvaraoca, Laurence je neprestano vrebala i ništa nije izmicalo njenom pogledu koji je zaustavljao slike svijeta tako rano napuštenog. Možda stoga što je nejasno osjećala da joj je vrijeme ograničeno, Laurence je uvijek odavala dojam osobe koja je u velikoj žurbi. Pojavljivala se i iznenada nestajala, uvijek s torbama punim aparata koje su izgledale teže od nje same. Sve kroz razgovor, ona ih je punila, praznila, sređivala nevjerojatnom brzinom i spretnošću, čemu sam se uvijek divila. Ti su aparati bili dio nje same, pogledi njenih prstiju. Ona je živjela u jednom neprestanom “kliku”.
Kad bi joj zlo, koje ju je izjedalo još od djetinjstva, ostavilo malo predaha, iznenada oslobođena energija omogućila bi joj nove reportaže, nova putovanja, duge šetnje rodnom Normandijom u kojoj je upijala očaravajuće polusjene – dar zapažanja naslijeđen od oca, slikara Renéa Henderycksena.
Kretala se, trčala, promatrala ljepotu, od Saint Aubin-sur-Mer do Venecije, od Dakara do Gaudaloupe, fascinirana neobičnim figurama karnevala, opremanjem broda ili laganim pokretima usamljenog moreplovca.
Žurila se s jednom gotovo grozničavom znatiželjom da zaustavi sjećanje na filmu, da nam ostavi svjedočanstva. To ju je očavaralo: silueta djeteta, potčinjenost vala, čeznutljiva mačja ljupkost, razbludnost ljetnog povjetarca koji je uzburkao žitna polja.
Spomenula sam medijsku moć Laurence Henderycksen. To je dar koji je od nje stvorio odličnog portretista. Nadar opisuje užas koji je kod Balzaca izazvao snimak fotografskim aparatom sablasnih slika ljudskih bića poredanih u beskonačnost. Laurence je bila u stanju uhvatiti na licu jednu od onih tajanstvenih slika, zbunjujućih poput nekog otkrovenja. Ona je još uz to posjedovala sposobnost da jednom mješavinom blagosti i nekim uzvišenim prisustvom izazove potpuno opuštanje svog modela. Gledala vas je, ali njen pogled nije umarao. Iako prisutna, ponašala se kao da je nema. A onda bi vas uhvatila u trenutku odsutnosti. Još nikad nisam srela fotografa pored kojeg sam se osjećala toliko opuštenom, ja koja sam poput skamenjenog predmeta, i rijetki portreti koje mi je napravila Laurence Henderycksen otkrili su i meni samoj stvari koje nisam poznavala.
Pogledajte pažljivo ove fotografije danas predstavljene. Pogledajte, one su vrlo lijepe. Kao da ta navala emocija proizlazi iz činjenice da svaka od njih predstavlja jedan od posljednjih pogleda mlade žene koja je imala sedam godina vremena da nam prenese svoju osobnu viziju svijeta. Kao da je svaka od ovih slika jedan oproštajni poklon.
Geneviève Dormann
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
.jpg)
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Laurence Henderycksen : photographe.
Zagreb : Francuski institut u Zagrebu, 1987.
Vezani publicirani radovi
Kuzmić, Zdenko; Slavko Šterk. Fotografije Laurence Henderycksen. // Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske. 36, 3-4(1987), str. 29-30.
Ostali vezani članci
Izložba – otkriće. // Večernji list, 1. ožujka 1987., str. 7.