Branko Bahunek
Društvo naivnih likovnih umjetnika Hrvatske, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Oblikovanje izložbe i plakata: Joža Ladović
Odlučivši se za slikarstvo, Branko Bahunek došao je da zauzme mjesto na kojem prethodno nije bio njegov otac, vrlo poznati slikar Antun Bahunek. Svjestan, otpočetka, da bi mogao postati suučesnik jedne navike: sinovi nasljeđuju uhodani posao otaca, počeo je svijet raspoznavati vlastitim očima.
Stari Zagreb potakao ga je da podigne glavu i okrene se uspomenama. Njegove su slike očuđene razglednice gornjogradskih kuća poslaganih u zaobljenom redu kroz koji se vuku izohipse ulica. Taj svijet kao da srlja iz vlastite strmine, toliko je već uzbiban u čvrstim sklopovima obrambenih kula i stambenih kuća.
Zidanice su spustile svoje kapke: grad kao da sanja. Na ulici su ostali samo ljudi od vrline: djeca zaokupljena značenjima igara, ljubavnici, prodavačice cvijeća, šetači i fijakeristi.
U rastvoru reminiscencija Branko Bahunek vlaži svoj kist kojim priziva obilja odsutnoga. Mislim, međutim, da je samo iskrena ljubav mogla stvoriti uvjerljivu opsjenu jednog grada i jednog života koji je zapravo iskočio iz svojih stvarnih okvira i koji nas sjedinjuje u svojoj romantici.
Ako bismo težili da istaknemo veze ovog slikarstva s drugim umjetnicima u krugu izvornih, teško bismo ocrtali njegov karakter. Bahunek napreduje vrlo osebujnim putovima zanosa za male stvari i stare navike. Zanosu koji bi svima uvjerenim realistima mogao biti dostojan podsmijeha. Ali slikar umije prošetati svoju idilu arkadama Staroga grada iskreno i prostodušno, uklanjajući se znakovima modernih vremena. Njegovi su motivi unutrašnja dvorišta prostosrdačnosti. U njegovim slikama ima topline, ali i strasti koja povija hrptove krovova i geometriju trgova.
Popov toranj
Čežnja
Žena sa šeširom
Rađajući se naglo, slikarstvo Branka Bahuneka na pragu je zrenja. Njegov kist, razuđen između čiste boje i rafiniranog tona, otkriva nepredvidiva bogatstva u četvorinama ruiniranih pročelja, u mozaiku kamenog poda ili u krošnjama što šiknu poput vodoskoka iz golog pločnika.
Njegove kuće probijaju okvire svakog razboritog urbanističkog programa. S najvećom pažnjom Branko Bahunek iscrtava elevaciju, a znatnu količinu slikarske energije troši na oblikovanje atmosfere ispunjene muzikom delikatnih tonova. Njegova je umjetnost potpuno prožeta nostalgijom, ali Branko Bahunek od takve teme ne pravi sentimentalnu razglednicu. Njegovo je promatranje predmeta točno, a to se posebno očituje u najnovijem ciklusu slika s primorskim motivima. Ako su ranije njegovi zagrebački gornjogradski prospekti bili utonuli u sfumate, svjetlost na dalmatinskim Bahunekovim vedutama punom silinom sudjeluje u svakom sloju slike, u cjelini i detaljima.
Prosvijetljena boja postala je važan faktor zadovoljstva u čitanju bogate i slojevite mediteranske arhitekture.
Vladimir Maleković
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Maleković, Vladimir; Vjekoslav Majer. Branko Bahunek.
Zagreb : Društvo naivnih likovnih umjetnika Hrvatske, 1978.